U starija vremena da bi se očuvala odjeća ili vrijednije stvari u ormare i kutije stavljao se „naftalin“ kako bi se odložena roba zaštitila, ponajprije od moljaca i drugih insekata. To što se ostavljalo bilo je jako važno jer, u protivnom, ne bi se čuvalo.
Tako je i Zlatko odložio svoje pjesme koje je napisao dok je bio u izbjeglištvu, a pogotovo one koje je pisao tijekom studiranja. Zbog surovog i neželjenog rata morao je napustiti svoju kuću, grad, otadžbinu i otići u drugu državu, drugi grad i drugu kuću. Ostao je bez svojih prijatelja, s kojima bi inače dijelio mladost i odrastanje, a i oni su isto poput njega u nekom drugom nepoznatom svijetu pobjegli od ratne strahote.
Kada se našao u takvom životnom iskušenju, Zlatko je tražio način da ispolji svu tu gorčinu, ljutnju i nepravdu. Poezija je bila taj nimalo lagan način ispoljavanja njegovih osjećanja i pogleda na svijet, poezija koja je jedan od najtežih vidova izražavanja. Nijedan vid izražavanja nije jednostavan, ali kada se poezijom nastojiš izraziti potrebno je da sa što manje riječi iskažeš ono što osjećaš, koristeći prigodne riječi, metafore i rime.
Poslije mnogo godina, Zlatko je izvukao iz naftalina sva ta svoja prošla osjećanja koja je zabilježio i poslao mi je na čitanje neke od svojih pjesama. Nakon prvog čitanja moja reakcija je bila pozitivna, ne samo na kvalitetu nego i na konstrukciju pojedinih pjesama. Kasnije mi je poslao i ostale pjesme koje su me isto tako prijatno oduševile. Kada sam sve to pročitao, shvatio sam zašto su mi se tako svidjele, a onda sam shvatio i nešto drugo. Pročitavši njegovu prvu knjigu „Plava vrata“, a onda i drugu, „Priče iz drevnih vremena“, jasnije sam doživio i razumio njegovu poeziju. I to naročito u „Plavim vratima“ gdje je opisao jedan značajan dio svog života, a pogotovo iz vremena kad je ovu poeziju pisao, tako da mi je lakše bilo shvatiti mnoge pjesme i dati im vremensku konotaciju.
Ova zbirka pjesama, „Pred Suncem“, podijeljena je na četiri djela i sve one imaju svoju draž, ljepotu i poruku koje nose, koje su ogledalo Zlatkovog unutrašnjeg stanja i osjećanja kroz koja je prolazio u periodu pisanja pjesama.
Prvi dio se zove: „Izgubio sam se u okolici“, u kome su svrstane pjesme koje se dotiču raznih tema i interesiranja autora. Putem njih autor nam pokazuje svoja viđenja nekih životnih situacija i problema s kojima se više-manje svi susrećemo tijekom našeg života, a koje u većini slučajeva zanemarujemo misleći da nas se ne tiču. Prvi dio, kao i sama zbirka, započinje jedinom dosad objavljenom pjesmom – „Kraj Sunca sjedim“. Ova pjesma je objavljena u lokalnom „Posavskom glasniku“ 1998. godine.
Drugi dio ima mističan naslov: „Etiolirani list“. Ovaj dio zbirke je upravo onakav kako smo navikli da budu radovi poznatih boemskih pjesnika, koji nam neke mistične ili nepoznate stvari ili dešavanja pokušavaju objasniti ili pak približiti da ih što bolje razumijemo, putem zanimljivih konstrukcija stihova.
Treći dio nosi naslov: „Rastrgan san“, a koji jasno prikazuje unutrašnje stanje autora kada se obraća svom napuštenom rodnom kraju, svom gradu, okolnim mjestima i svojoj otadžbini koju je morao napustiti ne svojom voljom. Dok sam čitao pjesme o Jošavi, Savi, Svilaju, Posavini, Odžaku i Bosni, tada sam shvatio Zlatkov pogled i riječi kada kaže da ide u Bosnu. Kad god ima malo vremena, on ide tamo gdje ga srce vuče, a na licu mu bude zadovoljni osmjeh jer ne može on bez Bosne…
Četvrti dio se zove: „Pisati o ljubavi“. Kakav bi bio pjesnik, a da ne napiše poneku pjesmu posvećenu ljubavi, tom neizbježnom osjećaju koji nas prati tijekom cijeloga života. Nema tog stvorenja koje nije osjetilo draži, patnju tog božanskog stanja i zbog kojeg i svi mi postojimo. Tako, ni pjesnik ne može tek tako preći preko toga, a da se bar jednom ne osvrne na taj neizbježni osjećaj koji nas zna podignuti do neba, a isto tako baciti na zemlju. Upravo taj osjećaj u trenutcima kada su nam slomljena krila i kada smo pali na zemlju, kada smo potišteni i sami, pjesnici nam pokušavaju pomoći da shvatimo kako poslije kiše dolazi sunce. Da nije tih teških dana i da nema kiše, ova zemlja, a i mi, ne bi opstali i ne bi ništa naučili. Kako nam je potrebno sunce, isto tako ne možemo ni bez kiše.
Pored četiri navedena djela, postoji i jedan koji se zove: „Intermezzo – (ne)izbrisano“. Drago mi je što Zlatko nije izbrisao ove male bisere. Ljubitelj sam ovakvih kratkih stihova gdje s malo riječi pjesnik uspije da nam dočara ili objasni neke stvari. Rekao sam da je poezija jedan od najtežih vidova izražavanja jer se putem nekoliko stihova dočara ono zbog čega su oni napisani. Zato, kad je poezija još kraća, a postigne isti efekt, onda ne preostaje ništa drugo nego jednostavno nakloniti se pjesniku.
To bi bio moj kratki osvrt na ovu zbirku pjesama od koje nisam mogao izdvojiti niti jednu pjesmu koja bi bila iznad drugih. Vjerujte mi da je teško jer sve su mi drage, svaka je na svoj način privlačna i ima svoju draž. Možda netko ne bude mog mišljenja, što je i normalno, ali tko je pročitao Zlatkove knjige „Plava vrata“ i „Priče iz drevnih vremena“, shvatit će što mislim.
Jedino što još mogu dodati je to da odemo na tavan ili podrum, otvorimo ormare ili stare odložene kutije i izvadimo nešto lijepo iz naftalina. Možda to „nešto“ drugima ništa ne znači, ali to su neka naša sjećanja na nešto lijepo ili manje lijepo, nebitno, to su naša sjećanja, naše vrijedne uspomene koje su nam pomogle u odrastanju i sazrijevanju. Vrijednost naftalina je ogromna i ne mjeri se u dolarima.
Zdenko Denny Korčanin, 2024.