Općepoznate biblijske riječi jedna su od mojih asocijacija pri čitanju ove knjige. A prije riječi, morala je biti misao. Misao, razmišljanje, traganje za prapočecima pa i mogućnost određene spoznaje, glavni je motiv druge knjige autora Zlatka Grgića, Priče iz drevnih vremena.
Već u svome prvijencu, Plava vrata, autor će ovu temu otvoriti kao moguću preokupaciju nastalu putovanjima u Egipat, pri čemu je inspiraciju našao u arheološkim iskopinama kao i Ptahotepovim zapisima, starijim od Biblije. Kao svaki idealist u potrazi za savršenstvom, zaogrnut plaštom snova o zemlji blagostanja, kraljevstvu Ma’at iz vremena Ozirisa, bogatstvo građe, ovaj istražitelj misli, našao je u mitovima, egipatskim i babilonskim. Mitovi su mu samo polazište u ovoj zbirci od dvadeset i dvije pripovijetke, da bi pokazao kako umijeću nisu postavljene ,,međe“ i da je ,,lijepa misao skrita bolje no zelen dragulj, a naći ćeš je i u ruci služavke što melje zrnje u žrvnju“. (Ptahotep)
Cijelo vrijeme vam pričam, ali slike u vašoj glavi su bez sadržaja. Tako je i kad vam se priča o Izidi i Ozirisu, o Horusu i Setu. Vi promatrate te događaje kao da su izvan vas, kao lijepa priča, ne shvaćajući da to nisu samo puste pripovijesti. Znate sve, a ne znate ništa. Pred očima vam je, a ne vidite.
Ljudi govore, svašta govore. Često i ne znaju značenje riječi koje izgovaraju, ali ih izgovaraju jer misle da je tako mudrije.
Tražio sam mudrost, a ona je pronašla mene, reći će Anefre, čovjek neobična imena, sluga Amonova grada, a koji neodoljivo podsjeća na autora. On je dobio zadatak da zabilježi priče od Nubije do Ilirije, od Libije do Perzije. Pun sumnji u svoje sposobnosti za takav pothvat, da prikupi važne priče koje bi bile po mjeri i ,,probudile usnule“, Anefre se ipak odlučuje prihvatiti izazova.
U našoj, zapadnoeuropskoj kulturi, prisutniji su grčki mitovi tj. likovi kao što su: Sizif, Prometej, Edip, te su bili često polazište i klasičnih i suvremenih pisaca. Mitologija obuhvaća skup priča, legendi o božanstvima, polubogovima i herojima određene etničke skupine. Teogonija je najviše prisutna u autorovoj sferi zanimanja, a to je skupina mitova koja govori o vječitoj borbi između dobra i zla, svjetlosti i tame, a među njima je najpoznatiji Oziris, u priči Misterij tri dana, pa sve do Tišine. Potraga za besmrtnošću, za smislom i mudrošću življenja, provlače se kroz većinu priča, a on ih zaodijeva u novo ruho koje svjedoči o postojanom traganju za vrelom znanja i nadahnuća. Ono što daje univerzalnu patinu su ratovi, krvavi sukobi do istrebljenja. Kralj Mikaeš svjedoči da ga je tama prisilila na traženje svjetla.
I opet priča stupa na scenu. Jedini preostali ratnik Atis priča o sudbini Hatiđana. Vječne priče o narodu koji treba vođu, proroka, svećenika kojega će štovati, a rat će sve uništavati unatoč zdravoj pameti i svijesti da donosi samo zlo. Razlog ne mora biti neprijateljstvo ili kriva vjera, nego samo što si drugačiji kao u Odmetniku. Jedinstvo naroda ne može postojati. Sukobi su neminovni. Odmetnikov mač simbol je riječi. Uspio je oživjeti u nadi ponovnog susreta. I Ištar se žrtvovala za svog Tamuza svojom nesebičnom ljubavi.
Anefre iz vatre grabi posljednji svitak da bi od zaborava sačuvao zabranjenu knjigu. A Merenptah kreće u šetnju, iako nikad nije šetao.
Ova knjiga za neke može biti naizgled arhaična, čudna, intrigantna, pretenciozna, a ja bih rekla i poučna i hrabra. Pouke su naglašene u većini priča i markirane kurzivom. Mogla bi biti i zgodno štivo za učenike, ali i sve radoznale čitatelje koji bi osjetili stvaralačku slobodu inspiriranu spojem mitologije i kontinuirane životne mudrosti koja uglavnom hlapi u suvremenom, ubrzanom i površnom svijetu. Iako je polazište i podloga jedan daleki svijet, i vremenom i prostorom, nikome neće biti nedokučive asocijacije na svevremensku i općeljudsku misao kroz cjelokupnu kulturnu, filozofsku i religijsku povijest.
Neka Vas ne zabrinu nepoznata imena, čudni pojmovi; sve je objašnjeno u rječniku na kraju knjige, a pogotovo se ne treba srditi i grditi druge, nepoznate bogove i strance, ta i mi smo također nekome čudni stranci. Knjige i služe da nam približe nepoznate svjetove u kojima na kraju sve ljude muče iste muke i svi sanjaju iste snove. Knjige progovaraju iz dubine naše duše, a da toga često nismo ni svjesni. A našim djelima prethode i misli i riječi. Dobro bi bilo da i dobre knjige pomažu dobrim ljudima. I onima koji tragaju za dobrom.
Već u svome prvijencu, Plava vrata, autor će ovu temu otvoriti kao moguću preokupaciju nastalu putovanjima u Egipat, pri čemu je inspiraciju našao u arheološkim iskopinama kao i Ptahotepovim zapisima, starijim od Biblije. Kao svaki idealist u potrazi za savršenstvom, zaogrnut plaštom snova o zemlji blagostanja, kraljevstvu Ma’at iz vremena Ozirisa, bogatstvo građe, ovaj istražitelj misli, našao je u mitovima, egipatskim i babilonskim. Mitovi su mu samo polazište u ovoj zbirci od dvadeset i dvije pripovijetke, da bi pokazao kako umijeću nisu postavljene ,,međe“ i da je ,,lijepa misao skrita bolje no zelen dragulj, a naći ćeš je i u ruci služavke što melje zrnje u žrvnju“. (Ptahotep)
Cijelo vrijeme vam pričam, ali slike u vašoj glavi su bez sadržaja. Tako je i kad vam se priča o Izidi i Ozirisu, o Horusu i Setu. Vi promatrate te događaje kao da su izvan vas, kao lijepa priča, ne shvaćajući da to nisu samo puste pripovijesti. Znate sve, a ne znate ništa. Pred očima vam je, a ne vidite.
Ljudi govore, svašta govore. Često i ne znaju značenje riječi koje izgovaraju, ali ih izgovaraju jer misle da je tako mudrije.
Tražio sam mudrost, a ona je pronašla mene, reći će Anefre, čovjek neobična imena, sluga Amonova grada, a koji neodoljivo podsjeća na autora. On je dobio zadatak da zabilježi priče od Nubije do Ilirije, od Libije do Perzije. Pun sumnji u svoje sposobnosti za takav pothvat, da prikupi važne priče koje bi bile po mjeri i ,,probudile usnule“, Anefre se ipak odlučuje prihvatiti izazova.
U našoj, zapadnoeuropskoj kulturi, prisutniji su grčki mitovi tj. likovi kao što su: Sizif, Prometej, Edip, te su bili često polazište i klasičnih i suvremenih pisaca. Mitologija obuhvaća skup priča, legendi o božanstvima, polubogovima i herojima određene etničke skupine. Teogonija je najviše prisutna u autorovoj sferi zanimanja, a to je skupina mitova koja govori o vječitoj borbi između dobra i zla, svjetlosti i tame, a među njima je najpoznatiji Oziris, u priči Misterij tri dana, pa sve do Tišine. Potraga za besmrtnošću, za smislom i mudrošću življenja, provlače se kroz većinu priča, a on ih zaodijeva u novo ruho koje svjedoči o postojanom traganju za vrelom znanja i nadahnuća. Ono što daje univerzalnu patinu su ratovi, krvavi sukobi do istrebljenja. Kralj Mikaeš svjedoči da ga je tama prisilila na traženje svjetla.
I opet priča stupa na scenu. Jedini preostali ratnik Atis priča o sudbini Hatiđana. Vječne priče o narodu koji treba vođu, proroka, svećenika kojega će štovati, a rat će sve uništavati unatoč zdravoj pameti i svijesti da donosi samo zlo. Razlog ne mora biti neprijateljstvo ili kriva vjera, nego samo što si drugačiji kao u Odmetniku. Jedinstvo naroda ne može postojati. Sukobi su neminovni. Odmetnikov mač simbol je riječi. Uspio je oživjeti u nadi ponovnog susreta. I Ištar se žrtvovala za svog Tamuza svojom nesebičnom ljubavi.
Anefre iz vatre grabi posljednji svitak da bi od zaborava sačuvao zabranjenu knjigu. A Merenptah kreće u šetnju, iako nikad nije šetao.
Ova knjiga za neke može biti naizgled arhaična, čudna, intrigantna, pretenciozna, a ja bih rekla i poučna i hrabra. Pouke su naglašene u većini priča i markirane kurzivom. Mogla bi biti i zgodno štivo za učenike, ali i sve radoznale čitatelje koji bi osjetili stvaralačku slobodu inspiriranu spojem mitologije i kontinuirane životne mudrosti koja uglavnom hlapi u suvremenom, ubrzanom i površnom svijetu. Iako je polazište i podloga jedan daleki svijet, i vremenom i prostorom, nikome neće biti nedokučive asocijacije na svevremensku i općeljudsku misao kroz cjelokupnu kulturnu, filozofsku i religijsku povijest.
Neka Vas ne zabrinu nepoznata imena, čudni pojmovi; sve je objašnjeno u rječniku na kraju knjige, a pogotovo se ne treba srditi i grditi druge, nepoznate bogove i strance, ta i mi smo također nekome čudni stranci. Knjige i služe da nam približe nepoznate svjetove u kojima na kraju sve ljude muče iste muke i svi sanjaju iste snove. Knjige progovaraju iz dubine naše duše, a da toga često nismo ni svjesni. A našim djelima prethode i misli i riječi. Dobro bi bilo da i dobre knjige pomažu dobrim ljudima. I onima koji tragaju za dobrom.
Luja Mikić, 2022.