Sedmi pečat – recenzija


Sedmi pečat uistinu je neobična književna pojava u, kako predmnijevam, ne samo hrvatskoj nego i svjetskoj književnosti. Ove riječi uistinu nisu pretjerivanje, niti u književnim krugovima neka vrst šećerenja ponuđenoga kolača.

Sedmi pečat je podosta zahtjevan zalogaj. Ambicioznost autorove stvaralačke misli vodi nas od ljubavne, gotovo amorovske poetike sve do onog Nečeg, Nekoga, kamo je moguće putovati samo kroz srce, ali srce koje jamči nepodijeljenu ljubav, ljubav koja uvijek biva Susretom.

Koja je tajna razbojnika, a koja Princeze? Sve ono što je sadržano u nedjeljivosti dvaju osoba, poklanja se Univerzumu kroz propitivanje o onome što je sebedarje, i što je Iskon. Naslućena seksualnost u ovom djelu ne prelazi granice dobrog ukusa, već ga naprosto tvori. Kroz dijalošku atmosferu jasno se zrcali lik čiste ljubavi, doživljaja dubine Drugoga, ali i prijelaz iz sebe samoga u esencijalno-egzistentni svijet Traženoga.

Čitajući ovo autorovo djelo uistinu sam ostala zatečena tako sročenom kombinacijom, da tako kažem, ulazno-izlazne perspektive autorova vizionarstva. Ponajprije, on nas uvodi u tihi i romantični koloplet ljubavne dinamike, i to dinamike koja je čista, kristalno čista poetska misao. S druge strane čitatelja kuša preletom kroz religiozna iskustva. Tko je, dakle, taj Netko? Tko je razbojnik, a tko Princeza?

Autor u tekstu knjige razotkriva tajnu Sedmog pečata riječima: Snaga dvoje u jednom. Tajna Sedam pečata je otkrivena! l Sedmi pečat je jedinstvo, hieros gamos. Snježne planine i Red Dvadeset sedmorice označavaju Orlov let. Nije li to let slobodne duše koja kroz ljubav traži svoje utočište u svetim, dotad netaknutim dijelovima vlastite nenavezanosti na ovozemno?

Kako bilo, čitatelji će u ovom iznimnom književnom djelu moći pronaći velike dijelove svoje vlastitosti, svojih emocija, prepoznati svoje ljubavi i svoje čežnje. Već navedoh autorove riječi: Sedmi pečat je jedinstvo.

Ovo djelo uistinu jest jedinstvo: jedinstvo emocionalnog svijeta, svijeta ljubavi kao smisla univerzalnog rađanja; jedinstvo filozofske i teološke misli kao središnje okosnice autorove misli i životnog iskustva; jedinstvo čak biblijskog poimanja sebedarja s obzirom na ljepotu pjesničke konotacije cjelokupnog teksta.

No, Sedmi pečat, valja čitati polako, sabrano, motivirano.

Ne nalazimo se pred knjigom ležernog već zahtjevnog stila. To je knjiga satkana od autorovih višegodišnjih promišljanja, a te misli otkane na papiru još više draže znatiželju: kako je došlo do ovoga jedinstvenog sklopa toliko profinjene emotivnosti, toliko filozofske srčanosti i intuitivno-spoznajne teologičnosti te gotovo starogrčko-propovjedačkog stila.

Tko posegne za ovim djelom neka se čitanju uvijek iznova vrati.

Vrijeme koja nam je ponuđeno u ovoj knjizi jednostavno ne postoji. Postoji samo vječnost; doznajte zašto.

Mirela Škarica, 2009.