Sarajevo je grad kojeg krase mnoge znamenitosti i događaji, a između ostalog i Zimske olimpijske igre održane u veljači 1984. godine. Priča o Izgubljenim godinama započinje upravo tad. Ulice Sarajeva vrve ljudima, u gradu vlada poseban ambijent, a na prozoru trećeg kata jedne zgrade sve to u miru promatra profesor Franjo Šoro, nijemi svjedok događaja. Iz zadubljenosti o značenju olimpijske baklje trgne ga telefonski poziv. Taj će mu poziv u potpunosti promijeniti život, kao i život njegovih prijatelja koji silom prilika netom otkrivene tajne odnose sa sobom u grob. Misterij te promjene razotkrit će tek trideset šest godina kasnije.
Nova promjena u životu Profesora Šore dolazi s novim telefonskim pozivom, ali u drugom vremenu i u drugim prilikama. On saznaje da su se u Sarajevu pojavile tri osobe koje vode stanovite istrage, a koje su povezane s misterijem kojeg nastoji razotkriti. Tri osobe iz tri različita grada, Sarajeva, Splita i Novog Sada, okuplja u Sarajevu stranac po imenu Ranè Ragò s ciljem da mu pronađu jedan davno ukradeni crtež. Profesor se uspijeva upoznati s njima i ponovno se vraća u prošlost, u onu sarajevsku noć pred Zimske olimpijske igre. Misterij mu se otkriva pred očima, ali spletom okolnosti počinju se ponavljati slični događaji kao trideset i šest godina ranije.
Izgubljene godine su Dennyjev prvijenac, triler koji se čita bez daha. Autor prepušta likovima da oni svojim riječima opišu putove svojih otkrića i tumače događaje, simbole i riječi koji se pojavljuju na tom putu. Simbolizam je upravo ono čime obiluje ova knjiga. Tri glavna lika (Dea, Edi i Adi) i četvrti, pridruženi lik (Mišo), vode čitatelja kroz niz različitih situacija, poučnih, istraživačkih, komičnih, romantičnih, ali i tužnih. Radnje se najvećim dijelom odvijaju u Sarajevu pri čemu autor nije propustio opisati ljepote Sarajeva, osobito u zimsko vrijeme.
Kao i svaki triler, i ovaj u pozadini skriva svog zlikovca. Taj zlikovac je vrlo vješt, tako da će čitatelju trebati dosta vremena da prepozna pravog spletkaroša koji je zakuhao cijelu priču i koji se znalački izvlači iz svih mogućih i nemogućih situacija. On je vrlo inteligentan i teško mu je ući u trag. No, čim netko odgonetne taj trag, on ga napušta i prerušava se u drugi lik. Tako se lov na glavnog osumnjičenog nastavlja u beskraj…
Misterij koji se isprepliće u pričama glavnih junaka lagano se razotkriva, a da bi se u potpunosti razotkrio treba slijediti tragove i ispravno ih protumačiti. Dea, Edi i Adi odrastaju u sasvim različitim sredinama, kulturološki, socijalno, društveno, ne znajući istinu o samima sebi. Oni se međusobno ne poznaju, ni ne slute da dijele najranije dane svog djetinjstva. Ali kako to biva u životu, krug se zavrti i oni se nakon puno godina susreću u sasvim neočekivanim okolnostima i život im postavlja niz zagonetki koje nastoje odgonetnuti. U tome im pomaže Mišo, savjesni policajac uvijek spreman za šalu i zezanciju. Takav njegov životni stav osobito će postati interesantan kad se u njemu počnu razvijati osjećaji prema Dei.
Iako junaci Izgubljenih godina uspijevaju posložiti priču i otkriti što je iza vela, tek što ga odgurnu shvatit će da su na novom početku. Nakon izgubljenih godina slijede pronađene godine, jer kad se pronađe ono što je izgubljeno priča mora promijeniti svoj tok.
Otkrivajući značenja simbola za druge, čovjek često pronađe i odgovore za samoga sebe. Da bi čovjek shvatio veličinu svog znanja morao bi shvatiti koliko mu je neznanje. Put do znanja otvara mnoge staze na kojima se lako izgubiti jer prostranstva znanja nameću pitanje: koliko uopće mi kao ljudi možemo nešto znati? U beskonačnim se prostranstvima vrlo lako izgubiti, zato je put do pronalaska težak i dug. Tako i do čovjekovog pronalaska sebe samoga.
Puno je informacija oko čovjeka koje ga jednostavno zbunjuju. U nekom trenutku netko može shvatiti da informacije nisu znanje. Jer dok je znanje put koji vodi prema istini, informacije nas mogu vrlo jednostavno odvući na sasvim drugu stranu. U svakom čovjeku, takoreći, čuči čežnja za istinskim znanjem. Što je ta čežnja izraženija, to je mogućnost da će doći do željenih rezultata veća.
Kad malo bolje protrlja svoj vid i rastjera maglu koju možda prethodno nije vidio, čovjek počinje opažati ono o čemu ranije nije uopće vodio računa. Sumnje su neizbježne. To je početak razmišljanja, početak spoznavanja samoga sebe. Dok si čovjek ne počne postavljati pitanja, ona ista koja je postavljao kad je bio mali, ne može sazrjeti i samosvjesno živjeti. Upravo se u tome krije i druga poruka ove knjige: o spoznavanju simbola i riječi vješto utkanih u naš život, a kojima rijetko znamo značenje ili se uopće oko toga ne trudimo. Svi odgovori su oko nas, iako ih ponekad ne vidimo. Stoga, simbole treba naučiti čitati. Junaci Dennyjevog prvijenca upravo su takvi ljudi – oni koji otkrivaju značenja simbola, riječi i pojašnjavaju ih sami sebi. Oni se međusobno nadopunjavaju znanjima koje imaju i sliku oko sebe vide cjelovito. To će im pomoći da razriješe zagonetku i izvrše zadatak za koji su pozvani, ali i da otkriju nešto novo.
Denny u knjizi iznosi niz detalja čija povezanost nije vidljiva na prvu, ali kad se mozaik posloži onda slika postane sasvim jasna. Vidimo li ono u što gledamo?, trebali bismo se zapitati, a odgovore daje ova knjiga na jasnim primjerima u koje nema sumnje. Tajne koje nastojimo otkriti često su nam ispred nosa, toliko blizu da ih ne vidimo i u takvoj se situaciji mnogi pokatkad pronađu. Možda u tome i jest čar života? U otkrivanju onog što znamo, a da nismo ni svjesni da smo to znali. Odgovori su uvijek tu oko nas, ne treba ići daleko, samo treba dobro otvoriti oči. Možda one unutrašnje oči? Vid nam se možda pokatkad zamagli, ali kad se razbistri, onda se u toj bistrinu mogu nazreti sve one slike koje gledamo godinama, a da toga nismo svjesni. Čovjekova psiha je kompleksno polje, ali nikako nesvladivo.
Stoga knjiga završava vrlo jednostavnim riječima. Većinom stvari ili situacije nisu onakve kakvim ih vidimo ili kako su nam rekli da jesu. To znači da se mi ponašamo onako kako smo naučili od drugih, a naučeno od drugih ne predstavlja naše znanje. Naše znanje i znanje o sebi samima ostaje nam zatvoreno sve dok se ne usudimo odškrinuti ta vrata. Kad prva zraka svjetlosti bukne iza tih vrata, ona se više nikad ne zatvaraju, a srce željno znanja i otkrivanja istine o sebi i svijetu u kojem živi postaje sve upornije na putu prema izvoru te svjetlosti.
Tako nas autor podsjeća da ponovno postanemo djeca, da potaknemo našu znatiželju i ponovno počnemo postavljati pitanja jer samo tako nam odgovori neće ostati skrivenima. Siguran sam da će mnogi čitatelji koji pročitaju ovaj roman početi drugačije promatrati pojave, simbole, riječi i svijet oko sebe. Jer, koliko god mislili da poznajemo ovaj svijet, u stvari, o njemu znamo vrlo malo.
Zlatko Grgić, 2020.