Život se na ovome svijetu može zorno dočarati kao život pred monitorom kad ljudske oči reagiraju samo na ono što dolazi s monitora. Čovjek je hipnotiziran i ne primjećuje ništa što se događa izvan njegovih skučenih okvira. Da bi vidio nešto izvan toga, morao bi biti opremljen posebnim sposobnostima. Kad ih jednom primijeni, hipnoza prestaje djelovati i tada mu se otkriva stvarnost kakvu nije ni slutio. Tu obično nastaju problemi. Kad prestanu djelovati hipnotički lijekovi, javlja se bol. Nije li lakše podnijeti život u laži od života u istini?
Buđenje iz dubokog hipnotičkog stanja moguće je jedino kad na čelu čovjeka zablista magično oko; oko čiji pogled prodire s onu stranu vela, u svijet izvan monitora.
Nikon, glavni junak Badenićeve priče, biva doveden u specifično stanje gdje se otvaraju tajna vrata iza kojih se otkriva nešto njemu dotad nepoznato. Spoznaje o životu i smrti prenosi mu mudri starac, koji zapravo čini središte njegova bića – Hermesov Pymander, Prvi i Posljednji. Buđenjem iz hipnotičkog sna, Nikonu se rasvjetljavaju mnogi misteriji; spoznaje snage skrivene u sebi, ali i svjetovi u kojima se odvijaju ljudskom oku nevidljivi procesi koji bitno, ako ne i presudno, utječu na materijalnu stvarnost. Mudri starac objašnjava Nikonu značenje i sadržaj tih procesa, izlaže mu to razumljivim rječnikom, ali Nikonu će trebati dvadeset godina da dozri i shvati sve prenesene mu poruke.
Nikon ne bi mogao biti doveden u opisano stanje da ne posjeduje urođeni potencijal za buđenje. On je kainit, čovjek s magičnim potencijalom, za razliku od abelita koji takvu moć ne posjeduje ili je ona u njemu uspavana.
Nije slučajnost što autor podjelu ljudske vrste na kainite i abelite objašnjava na samom početku knjige, kao što nije slučajno što se sama priča o Kainu i Abelu nalazi na početku Biblije. Razumijevanje te priče pruža i razumijevanje svijeta oko sebe; jedni će ostati u tami laži, dok će se drugi suočiti s bolnom istinom o sebi i svijetu u kojem žive. Kain je odmetnik, ali Bog je na nj utisnuo sedmerostruki znamen, znak zaštite, tako da nitko ne može ugroziti njegov individualni duhovni razvoj. Svjetlo istinske spoznaje kainit može ugledati tek nakon silaska na dno vlastita pakla. Upravo kroz takvo iskustvo prolazi Nikon. On simbolički korača vlastitom pustinjom, okrepljujući se na sedam izvora koji mu omogućuju skupljanje snage, potrebne za dovršenje svete zadaće.
Sam duhovni put utkan je u strukturu ovoga djela: u uvodnom dijelu knjige Nikon se budi i kroz pet poglavlja uči kako bi doživio kulminaciju opisanu u epilogu. Sedam dijelova priče sedam je razina uzdizanja, sedam razina spoznaje s kojima se suočava glavni junak, sedam pečata, sedam čakri, faza, stepenica…
U ovoj se knjizi oslikava cjelovitost, ona sažima prošlost, sadašnjost i budućnost zbijenu u sedmerostruki proces unutar kojega Prvi susreće Posljednjega u procesu ponovnog rođenja. Ono se ostvaruje u Kainovoj kćeri – Kydoniji, djetetu rođenom u Svetom braku – hieros gamosu što simbolično naznačuje spoj duha i duše, Ozirisa i Izide, Diabola i Lilith…
Već prve noći starac Nikonu otkriva lemurijsku tajnu. Kako je došlo do podjele jedinstvenog ljudskog bića na muško i žensko? To cijepanje je, zapravo, poznati biblijski pad ili istočni grijeh, uslijed čega biće gubi magično oko i ostaje prepušteno vanjskim dojmovima. Kad se magično oko ponovno jednom probudi, započinje obrnuti proces, povratak u prvobitno stanje, a na putu tog povratka Nikon se suočava s vlastitim Čuvarom praga, kako tu fenomenalnu pojavu naziva Rudolf Steiner. Mudri starac objašnjava mu djelovanje svih entiteta rođenih u otporu, naziva ih raznim imenima, a dužnost je Nikona prepoznati ih najprije u sebi – to je preduvjet za postizanje cjelovitosti. Prepoznavanje i sjedinjenje ostvaruje se kad unutarnju ženku probada trn nakon čega se ona budi (prisjetimo se Trnoružice). To buđenje omogućuje da se Diabolo i Lilith spoje u jedno, da tako ponište drevno lemurijsko prokletstvo i u potpuno novim okolnostima dospiju do oslobođenja. Rezultat tog spajanja je besmrtno i cjelovito biće – Kydonia, kao simbol besmrtnog čovjeka. Knjiga završava velikom pobjedom, ostvarenjem svjetla u čovjeku simboliziranim Dunjom, odnosno Zlatnom jabukom, simbolom ljubavi, postojanosti, ljepote i besmrtnosti.
Autor u ovom djelu navodi razna učenja iz Biblije, Henokove knjige, Aveste, Knjige Dzyan i drugih svetih spisa; koji se obilno zloupotrebljavaju u zemaljskom nauku nazvanom Mystica Demonica. U Magičnom oku, upravo Mystica Demonica predstavlja zbir svih učenja svijeta što ih je čovjek satkao u svom otporu prema božanskome. Dok kainit pomoću probuđenog magičnog oka razotkriva krivotvoreni nauk demonskih učenja, abelit ih ljubomorno čuva jer on u lažima, što mu ih poslužuju njegovi autoriteti, vidi smisao života. Kad potencijalni kandidat stupi stazom istinskoga oslobađanja, prestaje njegova vezanost za ovozemaljsko, i kako se ta spona postupno prekida, prijevara nauka Mystice Demonice postaje mu sve jasnija, dakle, on ju raskrinkava.
Stoga pravi smisao alkemijskih, hermetičkih i gnostičkih misterija, što ih je autor vješto utkao u ovu mističnu priču, mogu razumjeti samo kainiti kojima, baš kao i Nikonu, trebaju godine, ako ne i desetljeća da sazriju kako bi ih shvatili. U knjizi su opisani podsvjesni procesi na čijem su temelju doslovna tumačenja egzoterične religije sastavile praznovjerne bajke. Zato knjiga Magično oko nije mogla biti napisana drukčije nego simbolički, i poput sve literature iz gnostičke knjižnice, ne čita se samo jednom. U potrazi za odgovorima i shvaćanjima potrebno ju je čitati više puta.
Za razliku od kainita, ljudi Abelova kova na stranicama Magičnog oka neće vidjeti ništa drugo do mračne utvare, sotonska bića, demone koji ostvaruju svoje najpodlije nakane… Ukratko, abelit bi se zbog nerazumijevanja simbola mogao zgroziti nad činjenicom da se netko usudio napisati djelo koje mu žestoko napada tradiciju, a pojedinim terminima, kojima on praznovjerno robuje, daje sasvim novo značenje.
Duhovni istraživači, kojima je knjiga namijenjena, mogli bi u ovoj knjizi osjetiti miris iz vrta skarletnih ruža i pronaći skriveno blago.
Jezik simbola zapravo je jezik duše, i upravo se tim jezikom autor poslužio kako bi čitateljima iznio neka nova, mnogima dosad nepoznata unutarnja iskustva.
Magično oko tematski je nastavak prve autorove knjige, Sedmog pečata; novele u kojoj se na simboličan način opisuje postizanje cjelovitosti putem Svetog braka – hieros gamosa. Njegov roman Deveti sat, objavljen osam godina nakon prvijenca, ne predstavlja sponu koja Sedmi pečat povezuje s Magičnim okom, nego samo dijagnostiku društva u cjelini kao nužnu platformu za buđenje pojedinca. Autor ničim ne krije da problem duše ne sagledava moralno, već ontološki, kao problem cijelog bitka, pritom nas upoznajući s numinoznim iskustvima koja su prosječnom čovjeku potpuno strana.
Upravo u toj činjenici krije se nevjerojatna snaga knjige koju držite u rukama!
Zlatko Grgić 2018.