Sokratov otrov autora Renata Badenića treći je roman i četvrto njegovo književno djelo novijega datuma te ujedno i nastavak romana Deveti sat koji je, nakon objavljivanja, uzburkao duhove te doveo u pitanje ustaljeni, malograđanski način razmišljanja te funkcioniranja ljudi u privatnom i javnom prostoru – onako kako književni tekst to i ima zadatak učiniti.
U ovom višeslojnom, formom i žanrovskim određenjem hibridnom prozopisu, autor ponovno pred znatiželjnim čitateljicama i čitateljima okuplja već poznate junake romana Deveti sat na Drugoj Večeri poezije, aktivirajući ih na istom lokalitetu, u Planinarskom domu Vepar. Očita je činjenica da likovi nisu pretresli sve važne teme, da su pojedina pitanja još uvijek ostala neodgovorena te da pojedini karakteri, ponajviše jedan od njih, još uvijek nisu do kraja razotkriveni.
Pred čitateljem, kojemu je radi potpunog razumijevanja radnje i prodiranja u funkcioniranje karaktera likova neophodno poznavanje sadržaja romana Deveti sat, nalaze se zanimljive i brižno ispisane stranice, prvenstveno ispunjene mudrim, filozofskim dijalozima među likovima te snažnim, gotovo neoromantičarskim poetskim opisima planinske prirode, u punini svoje nedodirljive ljepote. Isto daje naznaku čitatelju o kojem je godišnjem dobu riječ, a kasnije se ukazuje i odgovor na pitanje zašto autor odabire baš to vrijeme godine za razvoj radnje te kako taj potez utječe na raspoloženje likova. Snažna stvaralačka strana autora na taj način u potpunosti dolazi do izražaja; Badenićev majstorski pothvat kombiniranja gradacijski izvedenih, promišljenih metafora i odabranih pridjeva grade dominantnu snježnu, naizgled pomalo i zlokobnu atmosferu koja u pojedinim likovima, posebno onim ženskim, budi strah, sumnje i neizvjesnost.
Osim atmosfere i dugih dijaloga, važno se prisjetiti likova koji sudjeluju u živoj komunikaciji te otvaraju i zatvaraju sadržajni krug Badenićeve priče; Kum, Dugi, Dax, Jona i Struja s Lanom, Petrom, Vanjom, Andrijanom i Ivanom čine desetolist naizgled jednostavnih, ali zapravo poprilično višeslojnih, složenih, začuđujućih i posebnih tipova individua, s različitim ili sličnim životnim iskustvima te stavovima i uvjerenjima, postavljenima ponovno u suodnos, a nerijetko i u prijeko potrebno međusobno suočavanje kako bi se dinamika priče nadalje razvijala prema postavljenom cilju – raskrinkavanju zlih namjera jedne žene, iznova prisutne na toj večeri poezije. Kroz dijaloge, ali i kroz karakterizaciju postupcima, Badenićevi likovi oživljuju, iskazuju svoje snažne strane i svoje slabosti te tako postaju punokrvni potvrđujući zorno sebi svojstvenu, i autorovim odabirom postavljenu, psihemsku strukturu. Nerijetko će se čitatelj/ica ponovno naći u situaciji biranja između onih likova koji najviše privlače čitateljsku pozornost, s kojima se čitatelj možda poistovjećuje te o paru čiju priču želi nastaviti čitati, ali i onih karaktera koje, upoznavanjem kroz tekst i tijek priče, zapravo drži antipatičnim antagonistima koji zbog svojih postupaka imaju biti razotkriveni i – prezreni.
Iako je ponovni dolazak u Planinarski dom Vepar u početku čvrsto vezan uz krasnoslov Lanine poezije, integrirane u obliku stihopisa u prozni tekst, te još mnoge druge zanimljive vijesti po pitanju održavanja Večeri poezije; Badenić vrlo vješto okreće radnju u nezamislivom, neočekivanom smjeru uvodeći dva nova lika, važna za daljnje preokrete u radnji, djelovanje ostalih likova i nadmudrivanje prirodnih pojava. Upravo su oni „glavni krivci“ za dozu zdravog crnog humora kojim je tekst protkan od njihova dolaska, a odgovorni su i za snažni impuls svojstven nadrealnoj, pomalo surovoj te bizarnoj komičnoj epizodi što zadire u borbu stereotipne ustajalosti i tjera čitatelja u stanje nevjerice. U priči se aludira i na pojedine likove iz romana Deveti sat (Fiket, Gus), vrlo važnih za razumijevanje cjelokupne intencije i ovoga književnoga djela te teatralni pad raznolikih, vješto pričvršćenih ljudskih krinki.
Ne postoji Badenićevo književno djelo u kojemu ne vladaju i u kojem se vješto ne smjenjuju prikrivena i direktna erotika, kad za nju u tekstu dođe vrijeme. Ni Sokratov otrov tomu nije izuzetak; čitatelji željni sočnih opisa erotskih momenata neće ostati zakinuti, međutim, važno je napomenuti da autor ne upada u zamku neprikladnoga pornografskoga diskursa, već njeguje svoj izričaj promišljenim, protočnim, brižno oblikovanim rečenicama. Roman je uvelike prožet i heavy metal stihovima poznatih svjetskih bendova, čime muški likovi potvrđuju i čuvaju svoju autentičnost prikazanu u romanu Deveti sat.
Roman je ispripovijedan iz perspektive protagonista Kuma koji u intimnom ozračju sa svojom odabranicom čitatelju ponovno donosi priču u priči naslovljenu Priča o Dugome i Kraljici Licemjerja, podijeljenu u dva dijela. Radi se o još jednom ustaljenom pripovjednom Badenićevom postupku kojim se autor potvrđuje vrsnim pripovjedačem, a potvrđuje i njegovanje vlastita stila; priča u priči iskorak je iz formalne svakidašnjice teksta u jednu od životnih priča jednoga od likova, kojom se propituje (i osuđuje) prijetvorni društveni moral u vidu nepotizma i korupcije; problematizira se zapošljavanje „preko veze“, ali i skupa cijena koja se zbog toga, u ovom slučaju, plaća. Iako to nije jedina priča u priči u ovome prozopisu, zacijelo je ona koja čitatelje ne ostavlja ravnodušnima, već u svojoj kulminaciji ponovno dovodi do krajnjeg stupnja gorkoga smijeha, nevjerice i šoka.
Iako je djelo u cijelosti prožeto dubokoumnim propitivanjima sveobuhvatnih, ustaljenih te krivo interpretiranih, nametnutih predodžbi suprotstavljenih pojmova istine i laži, iluzija i stvarnosti; ovim se tekstom propituje i granica između kulture i nekulture, upitne akademske titule, zablude na kojima se temelji društveni moral, uloga političkih poltrona i samoprozvanih elita, birokratski teror, (ne)postojeće razlike između čovjeka i životinje, problemi bremena društvenoga statusa, mentaliteta, svjetonazora te prelazak iz jedne ljudske krajnosti u drugu. Međutim, temeljna su okosnica i ovoga romana još jednom muško-ženski odnosi. To je tematika kojom je autor najviše zabavljen, ali je iz toga vidljivo i kako se pojedina funkcioniranja na mikrorazini preslikavaju na kolektivno djelovanje. Muško-ženski odnosi su na primjerima većine individua i parova u romanu prikazani vrlo kompleksnima, dok glavna ženska junakinja i dalje hrabro propitkuje ostvarivanje dublje povezanosti muškarca i žene i kroz crtu aseksualnosti.
Roman Sokratov otrov traži od čitatelja visoku razinu otvorenosti uma za prihvaćanje i analizu kako likova i njihovih karaktera, tako i spremnost propitkivanja samoga sebe, vlastitoga mjesta u okruženju gdje jest te vlastita djelovanja, kroz postavljene figure likova i situacija u kojima se nalaze. Jedna od temeljnih intencija autora upravo i jest osvještavanje individue o načinu vlastita funkcioniranja u okviru nametnutih pravila i neostvarivih ideala, poticanje na poniranja u dubine kako bi se pročistilo i iskristaliziralo istinito poimanje jastva te kako bi se propitali određeni izgrađeni identiteti s njihovim ulogama u širem kontekstu. Kako je protagonist jednom prilikom u romanu izrekao: „Kad jednom ogoliš čovjeka do srži, ne očekuj priznanja. Čak ni zrnce obzira jer je razotkriven čovjek opasniji od divlje životinje. Spreman je navaliti na tebe svim raspoloživim sredstvima ne bi li sakrio istinu o sebi.“, tako se ujedno ovim tekstom daje legitimitet vlastitom raskrinkavanju, ako je pojedinac za to spreman – i ako ima namjeru, za života, postati istinoljubiv.
Pred čitateljem je ovoga Badenićeva romana, prožetog iznimnom atmosferom, posebnim ambijentom, brojnim obratima i neočekivanim kulminacijskim točkama, postavljen izazov u obliku razotkrivanja istina o likovima te uspostavljanju konkretne semantičke veze između suprotstavljenih stavova, mišljenja i zavaravanja, uključujući i čitateljsku instancu u izvantekstualnoj stvarnosti, sa Sokratovim otrovom kojega metaforički netko u ovome romanu, moguće i izvan njega (?) zasigurno i s razlogom – neprestano gorko ispija.
Ana-Marija Posavec, 2022.