Roman Plava vrata Grgićev je prvijenac koji nas uvodi u svijet Plavog dječaka (Luke) opisujući složene okolnosti tijekom njegova sazrijevanja, od ratnih prilika u Odžaku ranih devedesetih do današnjih dana.
Kompozicija Zlatkova djela ne podliježe uobičajenim stereotipima. Autor se vješto poigrava ispreplitanjem dnevničkih zapažanja u prvom licu s pripovjedačkim dijelovima zapisanima u trećem licu. Tako stvorena cjelina, s obzirom na aktualnost teme, pokazuje se kao pun pogodak! Bolno iskrenim pristupom, tako da u romanu gotovo ništa ne ostaje skriveno, autor nam otkriva razumljivu gorčinu glavnoga junaka opterećenog teškoćama s kojima se uhvatio ukoštac na specifičan način tako da osjećaji melankolije i gnjeva posustaju pred snagom spoznaje. Ta spoznaja, posjedujući moć raskrinkavanja, ne tiče se samo pojedinaca koji glavnom junaku nanose bol. Ona upravo razotkriva iskrivljenu moralnu paradigmu što je čovjek prosječne svijesti gaji o suvremenom društvu.
Lukina životna iskustva iznimno su bolna, i aluzije na njegov križni put nisu pretjerane. Kako je riječ o problemima koji su većini ljudi, barem na papiru, dobro poznati, Zlatkovo djelo čitatelja tjera na svojevrsno preispitivanje: Kakav je svijet u kojemu živimo?; Postoji li uopće pravda?; Ima li ljudska dobrota zaista tako skupu cijenu?; Je li profit važniji od istine, i ako doista jest tako, zašto ljudi ostaju zapanjeni kada ih u životu pogode nevolje?
Problem što ga Zlatko iznosi postaje vrlo kompleksan kad čitatelj shvati da se nevolje opisane u romanu ne događaju uvijek „nekom drugom“. Poput zlokobnog klatna svima nam vise nad vratom i samo je pitanje trenutka kada bi još tko, poput Luke, mogao nastradati zbog svoje naivnosti.
Pokvareni poeta Jakov Knez bez trunke skrupula; emocionalna manipulatorica Kasandra čija dvoličnost ostavlja dovoljno prostora za razne polemike na račun njezina duševnog zdravlja; pristrani mediji što su prodali dušu za novac; društvo koje općenito štuje lažne vrijednosti; pravnici suočeni s besmislicom njihova životnog poziva; svijet čije šarene laži trunu pod teretom ogavnih činjenica – sve to crnilo sačinjava protutežu Lukinim prijateljima i obitelji koji mu jedini pomažu isplivati iz gliba u kojemu se doslovno guši.
Ali, to nije sve što nam nudi ovaj roman! U pojedinim poglavljima autor nas kroz dijaloge s Tonijem vraća u stari Egipat; podsjeća nas na prastare misterije, educira o pojedinim biblijskim mudracima (Solomon); poistovjećuje i Lukinu životnu patnju s onom Jozefa K. iz Kafkina Procesa. Aluzija na buđenje u romanu je sveprisutna i postoji od prvoga zapisanog retka. Tu je i priča o sarajevskoj Grupi Bolero koja se svojim albumom Avatarov grijeh vraća na scenu nakon tri desetljeća stanke; glazbenoj skupini za koju je Luka emotivno vezan još od malih nogu i čiji će obožavatelj ostati dovijeka. Kako njihov težak preporod autor poistovjećuje s Lukinim buđenjem, Grupa Bolero dobiva u Grgićevom tekstu zasluženo mjesto, a paralele između Lukinih Plavih vrata i Mišinog Avatarova grijeha postaju više nego očite.
Osim toga, tu se nalazi cijeli niz pikanterija što rišu i tresu Lukinu prevrtljivu svakodnevicu, a brojnim bi se čitateljima mogli svidjeti putopisni osvrti, što poput dobrodošlog osvježenja, prekidaju gorčinu nastalu Lukinim problemima. Posebno se to odnosi na Sarajevo, grad koji u autorovu srcu zauzima posebno mjesto, koji je iznjedrio Grupu Bolero i tako je zadužio za spektakularan povratnički koncert.
Kad se u četvrtom dijelu romana pojavi Adela, s kojom Luka pronalazi zajednički jezik, opisujući njihove romantične susrete u Odžaku i Slavonskom Brodu te evocirajući davne uspomene iz djetinjstva, cjelina kojoj teže Plava vrata dolazi do punog izražaja. S rođenjem njihove Nike otvara se nova stranica u Lukinom životu – Plavi dječak konačno sazrijeva i otvara potpuno novo životno poglavlje.
Vjerujem da objavljivanje ove knjige neće razveseliti samo Zlatkove prijatelje i rođake, dobro upućene u probleme glavnog junaka njegova romana, nego i ljude kojima je istina o prostačkim državnim institucijama, bankama, nakaradnim medijima, poetskim varalicama, ali i o društvu u cjelini, važnija od interesa uspavane ljudske psihe koja polaže nade u dobro usprkos okolnostima što sustavno hrane nepravdu, laž i zlo.
Renato Badenić, 2019.